Redateljska koncepcija

Okruženi smo netrpeljivošću. Strašno nas iritira sve što je drugačije od onoga u što vjerujemo, a istovremeno ne dozvoljavamo da naš svjetonazor, našu istinu, bilo tko ironizira ili dovodi u pitanje. Mi, što bi ono pjesma rekla, stojimo postojano, uzdignutog čela u crno-bijelom svijetu koji dijelimo na naš "svijet dobra" i njihov "svijet zla".   

Nitko ne zna zašto smo takvi, zašto kod nas populizam tako lako proizvodi virus netrpeljivosti? Znamo samo da sve uvijek počinje s neimaštinom i podgrijavanjem mržnje do točke na kojoj se ona pretvara u nasilje. A to nasilje, taj ples smrti, zatim traje najmanje tri do četiri godine. I kada napokon završi, na brzinu se pokriju grobovi, a zločini kazne više simbolično, no stvarno. Niti jedna nova vlast na prostorima bivše Jugoslavije nikada nije imala vremena za prošlost. I taj "opći zaborav" traje sve do trenutka dok netko ponovo ne razgrne grobove i upravo u njihovo ime sve vrati na početak kruga.

Zadnjih godina ponovno smo svjedoci nimalo nježnog bujanja mržnje. Kao da dolazi novi val netolerancije, ideološke zasljepljenosti, fanatizma. I ne samo na ovim prostorima. Netrpeljivosti između pripadnika različitih nacija, religija, starosjedilaca i doseljenika…. zapanjujućom se brzinom širi i Europom.

Kako je kod nas od zadnjeg plesa smrti prošlo tek dvadesetak godina, ovo što se događa opasno poremećuje pedesetogodišnji ciklus krvavih nevolja na koji nas je historija navikla. Zato nam se učinilo važnim zapitati se kako ta mržnja danas i ovdje živi, čime se hrani, kako oblikuje ljudske živote?  

Ako me filmovi koje sam radio nečemu uče, onda je to da je svaka priča razumljiva izvan našeg geografskog i mentalnog prostora samo ako je čvrsto ukorijenjena u svoju svakodnevicu, u svoj prostor i, što je najvažnije - u mentalitet iz kojeg potiče. I ako pritom ne koketira sa "svijetom" pokušavajući pojednostavniti stvari kako bi one tamo nekom nepoznatom bile "lakše razumljive". Jer jedino kada se ljudi u gledalištu suoče sa stvarnim ljudima na platnu, pa makar im oni na početku i bili potpuni stranci, mogu sebe usporediti s njima, njihov život prevesti u svoje, u svoje ljubavi i mržnje.

"Ustav Republike Hrvatske" vrlo je intimna, ljubavna priča o četvoro ljudi koji žive u istoj stambenoj zgradi u centru Zagreba. Priča je to o ljudima koji su međusobno vrlo različiti, od društvenog statusa do seksualne orijentacije, od političkog svjetonazora do religija kojima pripadaju ili ne pripadaju. U našoj priči, osim prostora, spajaju ih i njihovi, često suprotstavljeni, "demoni prošlosti". Demoni koji ih tjeraju da žive više u prošlosti, no u sadašnjosti.

Svjestan sam da pričati o tome nije ni jednostavno ni lako. Isto tako znam da se u takvoj priči ponekad mora biti direktan, čak i grub. Uz sve to moja nakana je vrlo jednostavna, želim se baviti živim ljudima, ne mrtvim idejama. Zato od ove priče i njenih junaka ne namjeravam raditi "tragediju". Dapače, nakana mi je da o svim tim "teškim stvarima" pričam s malim, jedva primjetnim smiješkom na licu, s toplinom s kojom se može voljeti i najnegativniji junak.

S poštovanjem,
Rajko Grlić